sri - 26.03.2008
me vs. me

 

 

Malena,

ovih dana nisam imala ni snage ni volje sjesti za komp i napisati ono sto se zbiva(lo) u meni i oko mene. Cijeli tjedan sam se bavila papirima, doktorima, prijevodima, ovjerama, molbama i zahtjevima. Iscrpljena sam i fizicki i psihicki. Opet su me “pocastili” X-ray-em pluca (valjda vec 3i u ovih godinu i pol) jer ovdje cista pluca znace da mora da sve s tobom stima. Pluca cista! Uz to me pocastise i krvnim pretragama jer eto ne zele zarazne strance. Hepatitisa nema, zarazna nisam. Nisu kopali dublje i otkrili da tablete protiv depresije zvacem k’o bombone i da ispod te “nezarazne” povrsine postoji nesto drugo. Napade sam imala svakodnevno. I jos ih imam.

 

Sve ove dane glavom mi je tutnjalo 150000 pitanja koja jos uvijek nemaju odgovora. Pitanja za koja pokusavam naci odgovor mada mi je na pamet palo da mozda jos nisam sasvim spremna suociti se s njim(a).

 

Ako nista drugo, polako “izoliram” situacije u kojima do napada dolazi, misli koje ih netom slijede i osjecaje koji me u tim trenucima preplavljuju. Ali i dalje se ne prepustam. I dalje se tvrdoglavo borim znajuci da to ne vodi nicemu vec samo vecoj boli i dugotrajnijoj patnji. Klasika?

 

I sada, suocena sama sa sobom pred virtualnim papirom osjecam da se ruke pocinju tresti, da srce pocinje divljati i da zrak ne ulazi u pluca s lakocom… Ne uspjevam sabrati misli … a osjecaji? osjecam potrebu da se ustanem i pocnem trcati placuci dok ne padnem od iznemoglosti i tako ostanem iduca tri dana. Naravno da ne cinim nista jer ona “racionalna ja” uvijek prevlada u svakoj diskusiji “zelja/potreba vs. right thing to do”. Znas li da sam bas zbog nje ovdje gdje danas jesam? U ovom stanju? Znas li da su jedini trenuci mog zivota kad sam bila stvarno sretna i stvarno “ja” onda kad sam ju uspjela prevladati? Ne zelim ju unistiti jer joj moram zahvaliti sto me je spasila velikih pogreski ali ju zelim obuzdati, ukrotiti i dozvoliti da ona druga koja osjeca, zeli, treba … udahne zivot. Samo ne znam kako. Ne znam kako naci pravi suzivot jedne i druge ….

 

Sad odoh… duznost zove… treba uciniti the right thing…

kiss

 

 

 

 
objavio moreale 26. ožujak 2008 18:18:39 | Permalink | 2 Komentar(a)


  • 26. ožujak 2008 18:41:43, selma

    :)

  • 26. ožujak 2008 18:54:28, medeja7

    vrlo težak PUT...ali krenula si, sada nema nazad, moraš ga prijeći do kraja...Prošle smo ga Ja i N. Pusa:)))

    • pon - 17.03.2008
    bla bla

     

    Malena…. ove dane odlucih ne zatvarat se u bureau i ostati na friskom zraku…. Vikend je poceo neplanirano u 8h svadjom sa cimom….. Nisam se planirala probuditi tako rano (jer zaspah u 2h), a jos manje posvadjat se s njom (prva svadja u godinu dana). Al dobro… zasto me ne cudi da ne ide po planu?! Dakle… nisam kriva ja, nije kriva ni ona…krive su lingvisticke prepreke zbog kojih ona shvati nesto sto meni nije bilo ni u primozgu…Nakon nekoliko minuta uzajamne deracine i zalupljenih vrata, odlucih “to go with the flow” i pustiti sve i ne pokusavati nista popravljati jer kako me krenulo s prijateljicama u zadnje vrijeme, jedna po jedna nestaju…pa reko…one more down, few to go! (a sad ti pizdi kolko hoces al nemam vise snage za borbe i spasavanja necega koliko god to vrijedno bilo).
     
    Nakon sat-dva obostranog ignoriranja i neuspjevanja ponovnog uspavljivanja cima je praveci se da nist nije bilo dosla po mene da idemo djir do grada. Zakljucila je da ce nam nakon ovih tjedana derneka dobro doci kava uz more. Za divno cudo nisam trazila objasnjenja jutarnje situacije, nisam trazila isprike niti sam se zeljela ispricati (jer mi jos uvijek nije jasno tko je tu koga…al sve me manje briga) nego jednostavno krenuh prihvacaci igru “nista nije bilo”. Zacudih samu sebe jer se sjecam da sam bila od onih koje nikad nisu ostavljale stvari i situacije neobjasnjenima, neizrecenima, nerjesenima…. sjecas se? Ostatak w-e provedosmo skupa zabijajuci brukve u zidove, cijepajuci daske za krevete i slazuci sve sto se posloziti trebalo.
    Iako sve zavrsi u prijateljskim tonovima, shvatih nakon te svadje koliko me strah nekih stvari….
     
    Strah povrijediti nekoga, strah ispasti blesava, strah reci svoje misljenje znajuci da je apsolutno suprotno onome moga sugovornika, strah suprotstaviti se ljudima koji mi nesto znace… rekla sam ti vec da se nikad nisam mogla suprostaviti mojoj staroj…jednostavno bih zasutjela, rekla sam ti vec da sam godinama gutala sve sto bi mi  osoba F servirala, znas i to da se mogu derati na osobe koje su u “prolazu”, a da zasutim svaki put kad je netko koga volim (na ovaj ili onaj nacin) u pitanju…. I nije samo “blabla bas zato jer ti je stalo do nekoga ponasas se drugacije nego sa svima ostalima”… to sve znam…ne znam zasto se ja paraliziram….
    Jos jedno pitanje za moju P!
     
    Eh da…zasto mislis da ju veslam, motam ili sta ti ja znam sta? mislis da ju ne trebam? Ja sam sigurna da ju trebam! Treba mi trece misljenje nekoga tko nema blage veze o meni…Nekoga tko nema sto ocekivati ili ne ocekivati nego vidi ono sto gleda… Vec se pokazala dovoljno dobrom da procita sve testove koje joj servirah i nakon toga odlucih uci u to cijela pa maker me to jos vise rastavilo….
     
    Sve ovo blabla za nist… Zapravo ti htjedoh odgovoriti na pitanje o strahu…ono iz poruka….zasto ga tako ljubomorno cuvam… Malena ne znam koji su mi strahovi…oni pravi..oni istinski…. A ne znam ni kako da ih otkrijem jer me toliko strah da se bojim straha samoga i ne uspjevam vise ni ironizirati, relativizirati, racionalizirati… znam samo da kad dodje, paralizira i dusu i tijelo i ne mogu mu izmaci….
     
    objavio moreale 17. ožujak 2008 18:44:27 | Permalink | 4 Komentar(a)


  • 17. ožujak 2008 19:20:27, anlah

    Malena en ligne! :)

    Nisam sigurna da mi ej moć empatije koju sam posjedovala kao dijete i dalje tako jaka (nije, ali ne volim to priznati pa kažem da nisam sigurna) da bih mogla znati kako je to sjesti pred psihologa.

    Mogu pretpostaviti. Ono što si ti njoj pričala zasigurno nisu nebitne stvari, ali zasigurno nisu ni THE stvari. Znam. Sjećam se kako sam te čekala godinu dana da izmigoljiš iz mišje. I sjeti se toga ponekad - dobila si moju potpunu podršku, i onu stvorenu iz srca i onu stvorenu iz razuma. Zato nema razloga da je motaš (bar ne ovoliko dugo). Da, ona nije tamo da ti pruži potporu iz srca, nego da objektivno pristupi tvom problemu, ali ne može dok god ti ne kreneš. I nadam se da će tvoj rast biti progresvino pozitivan. Ja u svakom slučaju navijam za tebe. Čovjek nije tu da odustaje, ali nije dovoljno usavršena stvar pa pada - tebi je tako daleko da je to normalno. I meni je, ali ipak,, ti si kilometrima dalje. Tebe je stralo na drugi način i čupala si se na drugi način, ali vrijeme je da pustiš neke kufere iza sebe.

    Za kraj mi napravi jedno. Uzmi jednu bilježnicu i piši svaki strah koji ti padne na pamet. Baš svaki. I stalno to puni. I ako osjetiš, odnesi to i psihologici. Nemoj si objašnjavati ništa, samo šibaj listu ma kako banalna bila.

    Ja nastojim razumjeti to što ti se događa, to što se može klinički definirati... Znaš, teško mi je. Tako daleko. Ali svejedno, iza svega toga stoji činjenica dva, a to je potiskivanje i činjenica jedan, a to je strah. U to sam poprilično sigurna. Da bih sebi razjasnila stvari čak sam napravila i jednadžbu toga što prolaziš. Ima dvije nepoznanice. Stvarno sam ozbiljna. POkazat ću ti je jednom. :)

    Čovjek nije napravljen za odustajanje. Samo nije toliko usavršen da ne bi pao.
    A pobjednici nisu oni koji su lako došli do cilja, jer ti ciljevi su bili jednostavni, put poznat, a pobjeda mizerna. PObjednici su oni koji se dižu.
    I ja te gledam kako se stalno dižeš!
    Samo si zaboravila naprijed.
    Ja to vjerujem. Puno u tebe vjerujem.
    Voljela bih da si pokloniš isto.
    ***

  • 17. ožujak 2008 19:41:03, Anoniman (Neregistriran)

    klinicki definirano: ono stio je u covjeku od njegovog uzdizanja na dvije noge, nalazi se u nama i danas...iskonska reakcija na realni strah... strah/opasnost-adrenalin-ubrzavanje svih fizicko-psihickih funkcija da bi se opasnosti/strahu izbjeglo ili pak covjeka paraliziralo i bacilo u nesvjest! u oba slucaja bitno je da covjek ne pati! ili dajes petama vjetra ili padas u nesvjest pa sto bude, bude al ti to neces osjetiti.
    kod mene ona iskonska akcija-reakcija nastaje i kad nema realne opasnosti i realnog straha! na svaki iole mali uzlet adrenalina moje tijelo reagira kao da se nalazi pred realnom opasnosti. iako moj um zna da nije tako nema dovoljno snage da umiri ostatak tijela i izracionalizira situaciju. kada se to dogadja svakodnevno....pocinjes se bojati straha...iscekivanja akcije-reakcije i u mirnodobskim uvjetima. sad treba nauciti kako prekinuti zatvoreni krug!
    na adrenalin i fizicku reakciju se ne moze utjecati jer su svima nama iste...na ono sto je to kod mene sto me tjera stepenicu dalje, moze. samo treba otkriti sto to je.
    mojoj P rekoh ono za sto mi je za tebe trebalo godinu dana...vjerujem da je to efekt stranog jezika.....kad odlucih uci u to s njom, udjoh sa svim poznatim kuferima i odlucih joj ih pokazati...dobila je uvid u situaciju i sad me ocekuje vise nego spanjolsku trakavicu! da su kuferi saroliki i teski, jesu...da ih treba posloziti i spremiti sve one koji vise ne sluze, treba... samo ne znam kako....
    hocem.... napravit cu za tebe i jedno i drugo i 155o... samo nemoj toliko razbijati glavu.... da, padam i dizem se al ne idem dalje...mozda jos uvijek nisam pala dovoljno duboko i jako?!
    volim te, malena
    hvala ti sto si tu

  • 18. ožujak 2008 0:20:40, natuknica

    To s cimericom možda i nije bilo ništa. Jednostavno, napetost se nakupi i izbaci... Kao što si rekla, ne znaš tko je kriv. Možda nitko nije? Možda je samo dobro iz sebe izbaciti napetost? Moja cimerica i ja smo bile uspjele doći do toga da se deremo jedna na drugu, a da se pri tom ne svađamo jer smo znale da nam deranje treba.

    A do stvari koje su u dubini jednostavno nije moguće doći, a da se prije ne razgrnu one na površini. Ne treba preskakati korake.

    Kako bi Anlahica rekla? Strpljenja. ;)

  • 18. ožujak 2008 3:27:14, Psiho2

    Čitam pažljivo. I sporo.

    • čet - 13.03.2008
    Dvije rijeci

     

    Fascinantno mi je kako dvije rijeci koje si napisala (“Kako si ?”) sadrzavaju tvoj glas, tvoj pogled i tebe cijelu. I iako kilometrima daleko, znam da mi ne dozvoljavaju klisej „Dobro, a ti?“. Iako smo odavno rascilistile cinjenicu da ne podnosimo francuske pitalice „Ça va?...Oui, ςa va et toi?“ moram priznati da mi taj „sistem“ odgovara. Ne trazi od mene stvarno razmisljanje o tome kako stvarno jesam nego samo pristojan odgovor „dobro, a ti?“ i cijela prica zavrsena. Naviknuh se na taj sistem i koristim ga dnevno. Ako se ipak i dogodi da „ςa va pas“ promjenim mu malo intonaciju al uvjerim auditorij da nije nista strasno, dugotrajno i nepremostivo. I opet ja pristojna, prica zavrsena.
     
    Nikad nisam voljela to pitanje jer bi za mene znacilo da moram malo stati i razmisliti o tome kako stvarno jesam….razmisliti o tome kako jesi znaci - osjecati to isto… a osjecati svaki dan „sebe“ je zastrasujuce naporno u mom slucaju. Danas je sve bilo dobro jer nisam osjecala… ubacih se u tonu papirologije, posla i obveza i dan prodje… Ali ipak ne…. Prvo me manijakalno, nicim izazvano, lupanje mog srca podsjetilo da, iako bjezim ne cinim to dovoljno uspjesno, a onda sam morala otvorit mail koji me doveo na strancu na kojoj se zutilo pitanje… i evo nas sada.
     
    Ti: postavljas pitanje i ocekujes odgovor. Ne bilo kakvo pitanje i ne bilo kakav odgovor jer nakon toliko predjenih kilometara zajedno ipak te previse postujem da bih se pravila da ne shvacam
     
    Ja: priznajem da zelim poslusati prvi refleks i napisati odgovor koji ne bi bio istina al ne bi bio ni laz… bio bi to odgovor s „prolaznom ocijenom“
     
    Nista od prvog refleksa jer kupih kartu za ovo putovanje….. 
     
    Jucer sam se pitala zasto me nedolazak osobe A toliko zabolio… Da li zbog onog sto je bilo, sto je moglo biti i sto mozda bude? Nista od navedenog…sto je bilo, bilo je, a sto treba biti - bit ce htjela ja to ili ne. Dolazak osobe A za mene je znacio dolazak nekog „moga“…nekoga koga sam nekad voljela na meni jos neobjasnjiv nacin, nekoga kome je stalo do mene, nekoga cijeg se zagrljaja ne bih morala bojati, nekoga tko od mene ne bi trazio apsolutno nista….
    Da, ovdje jesam okruzena divnim ljudima koji bi mi vjerovatno mogli dati nesto od toga, ali ….
     
    Kako sam?
    Okruzena ljudima, a ipak sama
    Zeljna rjesavanja situacije, a umorna od sebe
    Tisucu razloga za radost, a ipak tuzna
    Rastrgana izmedju sebe koja jesam i sebe koja zelim biti
     
    Zeljna bezuvjetnog zagrljaja nekog „svoga“ …
     
    objavio moreale 13. ožujak 2008 18:58:45 | Permalink | 7 Komentar(a)


  • 13. ožujak 2008 20:05:47, medeja7

    kako me ovaj "razgovor" podsjeća na Noru i mene...pitanja bez odgovora ili odgovori bez pitanja...:)))

  • 13. ožujak 2008 21:29:08, anlah

    Ah, šarmantne francuske pitalice! Koliko su mi živaca pokidale svi onih francuskih puta. Tvrda sam za to, pretvrda, alli vježbam biti ... drugačija kad potreba nalaže. Sada nije ta potreba i mislim da je to naša sreća.

    Osoba A je u mom sjećanju zadržana tamo na "špicu" dviju pariških ulica dans le cafe qui s'appelle Chez Prune :D. Pripadate li tom ili nekom drugom svijetu, uopće ne sumnjam - jednom pripadate. Sjećam se onog dugog zamagljenog pogleda. I s ove i s one strane Europe. Doći će.

    Čekat ćemo skupa. Sekunde će prolaziti brže. :)

    Kiss

  • 14. ožujak 2008 15:02:40, Ithiriel

    dobro je. prepoznala si želju u sebi. sad idi dalje...
    I nadam se da ti komentar neće smetat, ipak sad imaš blog :)

  • 14. ožujak 2008 16:08:35, akvamarin

    polako, korak po korak, riječ po riječ :)

  • 14. ožujak 2008 18:57:44, Anoniman (Neregistriran)

    ne, ne smetaju mi komentari...dapace...hvala....veliki pozdrav

  • 14. ožujak 2008 20:08:13, selma

    :)

  • 15. ožujak 2008 9:23:44, anlah

    Subotnje je jutro kod mene.
    I kod tebe, je l'?
    Nisu sva ista.
    Zagrljaj nekog "tvog".
    :)

    • sri - 12.03.2008
    Prvi koraci

    Danas si dotakla ono o cemu sam ovaj tjedan razgovarala sa svojom P (a.k.a. Psihologica…eto, receno, napisano… i nije bilo strasno jer priznah sama sebi, koliko god to tesko i razocaravajuce bilo, da se iz ovoga ipak ne mogu iscupati sama).
    pitala me zasto ne govorim, zasto ne dopustam sebi biti ljudsko bice…bice koje ne samo da ima osjecaje (kakvi god oni bili) vec dopusta da ti osjecaji poprime oblik i budu iskazani… Rekoh joj da poucena onim sto prozivjeh shvatih da tim cinom ne dobivam nista, a gubim puno. I ne samo ja vec svi oni koji mi nesto znace. pokazati da si sretan, tuzan, ocajan, bijesan….cemu? moze li itko to promjeniti? Mogu li icije rijeci umanjiti, olaksati, izbrisati necije osjecaje? vec sam ti napisala sto mislim o rijecima….
    Da, navodno je lakse prosuti dusu ispred nekoga…. al ajmo dati primjer… Moze li itko ili ista promjeniti cinjenicu da sam sada tuzna, zbunjena, sama jer osoba A (koju iscekujem dugo predugo) ne moze doci ni ovaj w-e? Trebam li to izreci samo zato da ti/netko/bilotko ZNA/VIDI/CITA kako se osjecam? I sto sad s tim znanjem?
    Jedini smisao tog znanja je u tome da ti/netko/bilotko vidi da mogu biti ljudsko bice, da mogu biti tuzna… i sto s tim?
    Znas koliko mrzim recenice “ne brini, proci ce” , « ne brini, sve ce biti OK »… jer nisam idiot koji ne zna da je sutra novi dan i da apsolutno sve prolazi… A ako vec sve prolazi, proci ce i taj osjecaj tuge, zbunjenosti, samoce pa cemu onda “zamarati” jos nekoga s tim? Da, da, relativiziram, simplificiram, generaliziram i po ovoj logici nitko nikome ne bi trebao nista govoriti … Ali znas sta…. jebe mi se za to sta ko kome govori i/ili zeli reci u ovom svijetu… zelis upoznati MENE… ovo je dio mene….

    Rekoh ti da pristajem i da ti vjerujem... A znas da kad na nesto pristanem, idem do kraja tako da mi nemoj zahvaljivati... Ja zahvaljujem tebi sto si tu i sto zelis biti tu... I ne, ne pisem samo zato jer si se tome nadala i jer sam na to pristala... Pisem jer ti vjerujem...

    Jos nesto... malena, ne mora te hvatati jeza zbog onog sto sam ti poslala u mailu pred neki dan... Znas da uvijek stisnem zube i idem dalje... I ovaj put idem dalje tako da se ne brines i ne moras brinuti ako ti je i na sekund prostrijelilo tom pametnom glavom da bih si mogla nesto uciniti....
    kiss

     

    Komentar na post

     
    objavio moreale 12. ožujak 2008 16:08:25 | Permalink | 2 Komentar(a)


  • 12. ožujak 2008 18:59:51, natuknica

    Mogla bih ovdje postaviti 5000 pitanja, ali ja nisam P. niti konkretna koja se spominje u postu, niti općenito. Ja sam žena koja svoje dijete vodi k psihologici, i psihijatrici, kada je potrebno. Jer, iako se tako ponekad čini, nisam popila svu pamet svijeta. ;) Treba mi pomoć i tražim je. I Bogu hvala na svim ljudima koji mogu i žele pomoći.
    Tuga je sastavni dio života i ne može je se izbjeći. Ipak, postoji neka granica preko koje tuga prelazi neke granice i ometa funkcioniranje života. To znači da nešto s tom tugom ipak nije u redu.
    Pada mi na pamet situacija kada mi je umro tata, a imala sam dvoje male djece. Jesam li ja mogla ili smjela zapustiti tu djecu zato što sam bila tužna?

    Često pišem postove o tome koliko je važno razgovarati jer mislim da to uistinu jest bitno. Bez obzira na to što ljudi s kojima se razgovara ne mogu promijeniti same činjenice koje uzrokuju tugu, ipak mogu pružiti toplinu, mogu smanjiti osjećaj usamljenosti, mogu potaknuti bijes koji je dobro oružje za borbu protiv tuge. I meni osobno je puno lakše kada vidim da postoje i drugi ljudi koji proživljavaju slične sumnje i premišljanja.

    Biti ću još toliko slobodna da prepišem dio komentara kojeg sam ostavila baš nedavno na jednom drugom mjestu:
    Dogodilo mi se jednom na poslu: imala sam jedan problem kojeg nisam znala riješiti, a niko oko mene se ne kuži u moj posao i niko mi ne može pomoći. Onda sam otišla jednoj kolegici i počela joj pričati o tome što me muči. Ona jadna ništa nije razumjela, ali dok sam ja njoj objašnjavala što me muči, ujedno sam i sama sebi objasnila kako to riješiti. Ona me samo blijedo gledala. Ništa nije učinila, ali samo to što sam joj pokušala objasniti nešto što ni poslije toga nije razumjela, meni je pomoglo. ;)

    Ne, mislim da nikada nije uzaludno razgovarati. Nije niti bitno s kime, bitno je da se razgovara. :) :)

  • 14. ožujak 2008 16:04:15, akvamarin

    I ja sam mama koja s djetetom hoda i kod psihologa i psihijatra. I bilo mi je to teško reći samoj sebi ( nekada ) a kamoli svijetu i ljudima koji me okružuju. Sad to moje dijete, već odraslo, i dalje posjećuje svoga doktora jer borimo se zajedno s tugom s kojom stvarno nešto nije u redu kako reće Natuknica. Jer upravo to i jesu oni prvi koraci - priznati i reći naglas sebi.

    • Izlazak :)

    Kao sto ti rekoh pred neku noc....prihvacam, dopustam, radi od mene sta zelis.... Imas pravo, uopce mi nije jasno sta radimo ovdje, ali to mi u ovom trenutku nije ni bitno (i sad zabezekunh samu sebe ... nije mi bitno sto ne razumijem?! Ako se dovoljno sjecam same sebe, ona koja sam nekad bila ne bi se nikad upustila u nesto sto ne razumije, a jos manje prepustila tome). Vjerujem ti.
    Malena, pricas o tome kakva sam, kakvom me znas i kakvu si poznavala…. poanta je u tome…. ja se vise ne sjecam, ne znam ni sta sam bila a jos manje sto jesam. i da li sam ikada bila „ja“ ili ona kakvom su me drugi zeljeli vidjeti?
    Borac? Nemas pojma koliko mi to smjesno zvuci.
    Koliko su bitne ili pametne sve te bitke i sve te pobjede bile kad na kraju porazih samu sebe?? Svaki korak koji napravih, jesam li ga stvarno zeljela ili sam samo htjela pokazati da ga mogu napraviti u inat svima koji su tvrdili drugacije? Da pisem o sebi….moze li se pisati o osobi koju ne poznajes? Želis znati tko sam? Želis li stvarno to otkriti?… Danas, sada, ovog trena…. ja sam ta koja je upravo odbila poziv na kavu i druzenje od divne osobe koja je usetala u moj zivot….. Zasto odbih? Jer osjetih da bi se mogla pribliziti, da bi mozda mogla zagrepsti i naslutiti mene, a to ne zelim dozvoliti jer bih onda morala paziti da ju ne povrijedim. A znam da sigurno bih. Da…ludo… brinem za ono „sto bi bilo kad bi bilo“ a nista od toga nije. Poucena onim sta je bilo, ne dopustam vise da nesto bude.
    Tko sam? Ja sam ona koja je rastrgana izmedju razuma, zelja, potreba,duznosti i ocekivanja, ja sam ona koja je izgubljena, ja sam ona koja se boji da ce se jednog dana svi trgnuti iz sna i vidjeti da sam nitko i nista, ja sam ona koja sumnja u sebe, ja sam ona koja se boji razocarati i povrijediti druge,ja sam ona koja je umorna od sebe…

    M.

     

    M-in komentar na post.

     
    objavio moreale 12. ožujak 2008 10:12:08 | Permalink | 5 Komentar(a)


  • 12. ožujak 2008 10:40:07, natuknica

    Jedna riječ: oprostiti.

  • 12. ožujak 2008 10:51:19, selma

    ...

  • 12. ožujak 2008 15:16:11, medeja7

    "šta bi bilo da je bilo ili nije bilo ili pak je.."...pitanja bez odgovora...odgovori bez pitanja...kako to ponekad izgleda "začarano"...ali samo ponekad...:)))

  • 12. ožujak 2008 15:16:43, medeja7

    sorry...izlazak je dobra opcija...:)))

  • 14. ožujak 2008 15:55:14, akvamarin

    evo i ja ti pružam ruku, možda ti bude malo lakše...krenuti